Kvalitetu reference u sustavu otvorenog koda svakako je teško kontrolirati. Naime, vrlo velik utjecaj koji ima wiki na kulturno definiranje mladih, vrlo dobro ilustrira članak u tjedniku Globus, br. 858 od 16.5.2007 pod naslovom “DOSSIER: DJECA DIGITALNOG DOBA” str. 104 gdje u uredničkoj opremi između ostalog stoji:

Današnji sedmogodišnjaci više ne žele učiti u školi jer su superiorni i školi i nastavnicima

U samom članku se opisuju osobine “generacije Y” (što sedmogodišnjaci svakako nisu) te se između ostalog navodi “multitasking” (istovremeno brljanje po Playstation, mobitelu, kompjutoru i što sve ne) a u razgovor jedno dijete navodi “vrlo često čitam Wikipediju”.

Dakle, wiki je dobra referenca za učenje jednog sedmogodišnjaka…

Ali ako je nešto dovoljno dobro za sedmogodišnjaka, da li je to dovoljno dobra referenca? Odnosno, pojednostavljenja koja nastaju guglanjem, pretežno kroz web stranice koje su se ovim sustavom nametnule, da li su dostatni izvor kvalitetnog znanja ili je to tek jedan od vidova duhovnog osiromašenja koji se očituje u fragmentaciji i hiperaktivnosti?

Preobilje nisko filtriranih sadržaja koji su nametnuti kroz popularne komercijalizirane medije, a wikipedija postaje uz svoje uređivačke politike upravo to, postaje na kraju izvorište pseudoznanja.

Naravno da u ukupnom fundusu ljudskih aktivnosti postoje i “prve laste” razumnijeg pristupa. Jedan od takvih primjera je svakako Project Citizentrum. Ovdje postoji postupak odobravanja, dakle recenziranja koji mogu obaviti samo stručnjaci u određenom području.

Biti urednik je svakako odgovorna funkcija. No zašto je ovaj projekt uopće odredio ova, na prvo pogled kruća pravila? Odgovor se nalazi duboko kategorijama Encyclopaedia Dramatica, koja na “zabavan” način opisuje pojedine fenomene (gluposti) u suvremenoj psihologiji interneta. To izaziva niz reakcija. Primjerice, Wiki Edit Drama je fenomen brzih izmjena na tekstu koji vrše suprotstavljene strane. Počesto to završava izbacivanjem sudionika, zabranom pisanja - a najčešće se radi o minornim stvarima. No ipak, da li uvijek minornim? Onaj koji arbitrira i voli da je sve “u redu” sbpkultura E.D. naziva Bureaucratic Fuck (na našem nešto kao birokratsko govno). Postavljamo si pitanje - koja su to pravila koja se implementiraju? NPOV - neutralna pozicija? E.D o tome ima svoje mišljenje… i kad bolje razmislimo, NPOV primjerice za problem “da li se zemlja vrti oko sunca ili obrnuto” bi bio vrlo zanimljiv. Pogotovo ako bi se pitalo Kopernikove suvremenike. Da su tada imali “wiki”, vjerovatno bi večina njih glasala “speed delete” pa ako bi (dva tri) tipa koja zavređuju lomaču jer vrijeđaju osjećaje naroda ipak insistirali na članku “zemlja se okreće oko sunca” tada bi se taj članak izbrisao “demokratskim putem”. Kako se primjenjuje sila, može se vidjeti ovdje.

I tu dolazimo do uistinu bitnog problema - koje su reference urednika? U biti, wiki projekti proglase urednicima često tipove sa (nedovršenom) srednjom školom, koji imaju osobinu upornosti da rade male izmjene na tekstovima, sa nikim se ne zamjere (ne bi se štel mješat politika) te su svima “na usluzi” (mogu li vam se zavući malo) dok ne dobiju moć. A tada ti 17 godišnjaci, kako to tvrdi opozicija po navedenim stranicama, dobijaju pravo za krojenje znanstvene istine u enciklopediji. Tako da ako ne želiš ući u beskrajna prepucavanja, ako si uistinu stručnjak, radije odeš i pišeš negdje drugdje. Pod svojim imenom, a ne skrivajući se u grupi 1000 autora nekog teksta.

Jer istina ima ime. Treba stati sa svojim imenom. Citizentrum stoga insistira na imenu, i urednik treba imati ime - a konačno, nismo li osobe a ne dio mehaničkog koda koji se “permanentno prepravlja” tako da na kraju - nitko ne gratificira tvoj doprinos ukoliko nisi to činio samo da bi napredovao u nekoj hijerarhiji?

U svakom slučaju, ako je kriterij popularnost, wiki projekti postupno osvajaju.. što?

Pogledajte ovaj članak: Why Does Wikipedia Suck on Science?

Zanimljiv mi je i ovaj komentar:

Wikipedia sucks for deleting stuff, for failing to delete stuff, for taking action in a dictatorial manner without allowing debate, for engaging in too much time-wasting debate instead of useful action, for being too fascistic, for being too anarchistic, for being too highbrow, too lowbrow, too middlebrow, too left-wing, too right-wing, too pro-American, too anti-American, too academic, too anti-academic, too pop-cultural and too anti-pop-cultural; for airing too much dirty laundry in public, for trying to shove its flaws under the carpet; because it’s an unstoppable juggernaut, because it’s an unstable mess that’s about to collapse; it’s capitalist, it’s communist; Jimbo screws it up by exercising his personal whims, Jimbo is a do-nothing figurehead who refuses to act at all; critics get harrassed, critics get ignored; people get banned unfairly, people don’t get banned who deserve it; its mailing lists and IRC rooms have nothing but idle, pointless, off-topic chitchat; its mailing lists and IRC rooms are where all the important policy decisions get made to the exclusion of people who participate on the actual discussion pages.

Što je tu tako fascinantno? U načelu, svatko može nešto napisati. No kvaliteta nekog editiranog teksta je svakako - u recenzijama. Naime, postoji jedan “mali” problem sa wiki projektima - tko je taj tko može biti validni recenzent?

“The truth was there three revisions ago”, zgodna je poštapalica wikitruth.info , no pitanje je u kojoj se to mjeri odnosi na znanost. Kompleksna pitanje često zanimaju ljude koji su za to zainteresirani. No da li su objektivni? U biti, oko “znanstvenih” definicija češće se zanimaju “znanstvenici” pa je problem manji.

I ako uistinu želite popraviti neki članak, jer znate dosta o problemu, razmislite prvo o ovome:

A Vital Decision 

You have two choices, at this juncture. You can come to the horrifying conclusion that Wikipedia’s open-editing rule means that not only can people work together to improve it, they can also sit around masturbating out jargon and acting like school marms on everyone else who is trying to help. You can check the bookmarks on your browser, find some pornography, and blow out of Wikipedia’s editing window as fast as you can. Check on Wikipedia’s entries every once in a while, take away the basic facts, don’t get hung up on it, and stick to places where shit makes sense.

Danas sam prešao 7000 mojGblog bodova. Razlika prema prvom sljedećem se postupno povećava...
Što za mene znaći imati blog u MojBlog sustavu? Malo sam razmišljao o tome.
Prvo, tu je ta promocija. Moja vlastita domena - daje mi trajnu poveznicu sa naslovnice ovog sustava, rotiram se na svim listama. Novost je da se poneka kuna (ne previše) da i zaraditi - reklamiranje na vlastitom blogu je opcija, a ne obaveza (kako je to primjerice na blogger - u i sličnim međunarodnim servisima) i čini mi se da će ovaj sustav biti vrlo fleksibilan.
Drugo, tu je pitanje kvalitetnog back-end CMS-a, koji je istina malo gnjavaža dok ga svladaš, ali je razumno fleksibilan. Treće, tu je korisnička podrška kojom bi se mogli pohvaliti i da sustav naplaćuju - prijateljski i entuzijastički.
U zadnje vrijeme malo sam se "uljenio" u pisanju. No kao da me prate - ubace neku novu opciju, koja me zaintrigira i ne da mi da odustane. To je ta intrigantna socijalna mreža - upleteš se i želiš ići dalje...
Promatrao sam google page rank. Jedan moj projekt je dobio PR 5 - i jako sam se nagnjavio dok sam to postigao.
Blog servisi - mojblog.hr ima 5, mojblog.com ima 4, mojblog.info ima 1.
Dakle, nije svejedno koju domenu izaberete, to će utjecati na to koliko će vam dobro biti pozicioniran na googlu - a to itekako ima smisla ako želite dobru vidljivost a time i posjet.
"Konkurencija, primjerice blog - ha - er - nisu se već više od godinu dana odmakli od PR 4. Svakako da im ne pomaže inferiorno dizajnirana skripta te benevolentan odnos prema bezvrjednoj pošti - sve u svemu, tamo nema ničeg novog što bi me moglo ponovno privući. Bloger - ha er, sa druge strane, inventivan je, no meni se jednostavno ne da ulagati mnogo truda kako bi tamo postigao bolji rejting. Posjet tamo mi je od redizajna sustava znatno pao.
MojBlog sustav, sa druge strane, u znatnoj mjeri ostaje "dom" i jedno od glavnih medija kojem promoviram svoje ideje. Zgodna koncepcija sa tagovima, povremeno i poneki tekst koji promoviram putem x-portala i drugih sličnih servisa, sve skupa lijepo integrirano - i eto me još uvijek sam ovdje. Na gblog ranku i dalje prvi - jer Vi ste to tražili :-)
             
                     

Zanimljivo je kad počneš zivkati službe za korisnike. U biti, to je puno bolja opcija za onog kog zovež nego da učiniš drugu jako dobru stvar - da ih ignoriraš, i odeš negdje drugdje. Pasioniranim zvanjem zaslužuješ respekt - konačno, imaju šansu ispraviti ono što se ispraviti dade.

Pred koji mjesec kontaktirao sam tako Konzum - bili su vrlo ljubazni, na e-mail odgovorili su telefonskim pozivom, zahvalili se i rekli da će učiniti što mogu. Mjesec dana kasnije - ispravili su propust na način koji mi se svidio - pa su u mojim očima ostali respektabilna firma u kojoj se da kupovati.

Cijena je stvar dogovora, kupuješ gdje hoćeš, ali kvaliteta usluge i profesionalna služba za reklamacije su nešto sasvim drugo - upućuje na korporativnu svijest i vode ka dominaciji… odnosno bar opstanku.

Zadnja dva dana komuniciram sa Tele2. Privukla me je njihova nova promotivna ponuda (ispada na svakom čošku reklama) no zaintrigirala me je promjenjena vizuelna prezentacija na web stranicama, i ne manje bitno - meni nova web shop trgovina.

Kupovanje bonova za telekomunikacijske usluge preko interneta svakako je važna stvar. Na taj način Skype me zarazio svojom skype - out opcijom, i mogu reći - njihov način autorizacije kartica i sve što uz to ide, obavijest na e-mail me svakako zaintrigirao tome da kupujem kredite za telefoniranje na jedan komotan i siguran način.

T-mobile odavno omogućava kupnju bonova preko interneta, pa i putem e-bankarstva. Poučen svime ovime, odlučih isprobati i Tele2 web shop.

I tada poče komplikacija. Naime, Tele2 se odlućio za sličan pristup kao i Vip - dakle korištenje usluga firme Aduro d.o.o - Peggy - Internet payment gateway. U jednom trenutku, transakcija se zablokirala. Na ekranu upozorenje ” nemojte zatvoriti ovu stranicu”. Fenomenalno. Aduro na svojim web stranicama naravno da nema telefonski kontakt - ali nađe se kad se traži - no ne i izvan radnog vremena. Pa poziv u Vukovar (telefonski operater je izabrao taj grad za svoju podršku - svako hvaljevrijedan pothvat, kako za zapošljavanje povratnika tako i financijski za korporaciju, jer je to porezna oaza) i tamo me uvjere da me nisu oprali za kupnju.

Novi telefonski poziv ujutro - Aduro me spoji ni manje ni više sa tehničkom službom koja je znala detalje transakcije. Jako dobro, prenio ljudima svoj problem, našli su gdje je bio bug u programu. Ponovno u web shop - ovaj put transakcija prolazi bez problema.

Hm, da? Stiže mi poruka “Vaš račun je nadoplaćen”… no novca u pre-paid meniju niotkuda.
Nakon jedno 3-4 poziva u službu za korisnike “evo, vidimo da ste uplatili”… “evo, vidimo da je tarifa aktivirana”… “evo, vidimo da to funkcionira…” i slično, dosadilo mi je zivkati.

Možda sam bio malo dosadan operaterima, i moj dosje se prilično podebljao. Ali činjenica je da znaju puštati aplikacije koje baš i nisu savršeno točne dok se sistem malo ne uhoda.

No ono što im priznajem je da se trude, i isprave ako je do njih.

I kad koristim tele2, nemam osjećaj da me pljačkaju, već da se trude oko mene. Makar nemaju skupe prodajne centre i ostale mramorno opločene urede, i treba malo entuzijazma da uzmeš upravo onu uslugu koju želiš…

Još samo da im taj kalkulator na web stranicama ukalkulira sve “skrivene” troškove, primjerice da razgovor od 1,35 minute košta 84 lipe u bla bla knock out tarifi a ne kako pokazuje kalkulator 66 lipa - jer to bi se moglo protumačiti na maliciozan način, jer institut “uspostava poziva” baš i nije u potpunosti razjašnjen. No ni drugi se baš ne trude razjasniti taj dio… Ipak, sve u svemu,

ide nam na bolje.