Na temu troškova eventualnog ulaska u EU, evo još malo podataka:

• Hrvatska će za čuvanje vanjske granice Unije dati 2 milijarde kuna
• EIZ: Studija o očekivanim ekonomskim učincima priključenja EU

Osobito su sa troškovne strane zanimljivi ovi detalji:

Zaštita okoliša i zdravlja bi trebalo biti područje s vjerojatno najvišim financijskim troškovima. Tako se očekuje da bi se samo u zaštitu voda trebalo uložiti gotovo 10 milijardi kuna, u gospodarenje otpadom oko 5,8 milijardi kuna, a vodno gospodarstvo više od 24 milijarde kuna.

Na području poljoprivrede, koja nakon ulaska Hrvatske u EU može godišnje očekivati oko 2,5 milijardi kuna izravnih potpora iz EU, no, to neće biti dovoljno da se nadomjeste trenutačne državne potpore. Ovisno o uspjehu hrvatskih pregovarača u tom području, iz nacionalnog bi se proračuna tako za poljoprivredu trebalo godišnje nadoknađivati još 400 milijuna do čak 3 milijarde kuna.

To koliko bi bilo povećanje nacionalnog dohotka i slično, sve su to pretpostavke. Troškovi su stvarna stvar - a jednostrano otvaranje je u biti ono što nas očekuje. Zato se upitajte - što su vaši stvarni prioriteti, i koliko kontrole u stvarnosti želite? Evo citata jednog zanimljivog razmišljanja o duhovnim osnovama euroskepticizma:

EU kao nova globalizirana superstruktura moći, na tragu neoliberalizma i novih bogova tržišta, novca i profita te marginaliziranja tradicijske duhovnosti, producira tvrde euroskeptične stavove unutar religijskih skupina. Skupina koje ne mogu prihvatiti projekt druge modernizacije Europe, pretvorene u supermarket, s minimalnom ili nikakvom duhovnošću, s dominacijom sekularnog humanizma, prikazivanjem religijskih sadržaja i vrednota kao natražnjačkih, s počesto njihovim ismijavanjem, što zacijelo ne može ostati bez jednog tipa prosvjeda, protiv dekristijanizacije Europe, ili dovođenja u upitnost sastavnice njezine duhovne supstancije.

Izvor: A. Milardović, Euroskepticizam u religijskim skupinama. Vjesnik 14. lipnja 2007
I od istog autora:

Katedrala tržišta gura i poništava katedrale duha i europske raznolikosti, a neoliberalizmu je svejedno s obzirom na njegove ideologijske postulate gdje on igra igru tržišnoga fundamentalizma. Unutar EU ili neke druge makroregije svijeta. ... ne možemo zaobići činjenicu da im je daleko draže slobodno kretanje kapitala od slobodnog kretanja ljudi. Prvo je manji, a drugo veći rizik u kontekstu europskoga društva rizika vezanog uz migracije, kako legalne, tako i one ilegalne.

Izvor: A. Milardović. Zašto Europa, a ne cijeli svijet? Vjesnik, 12. srpnja 2007.

Ova potonja misao je vrlo zanimljiva, pogotovo kad se uzme u obzir tendencija okrupnjavanja kapitala na svim razinama. Konačni nusprodukt je svakako veća stratifikacija društva na globalnom nivou - sve veći udio dobiti koje kapital u neoliberalnom konceptu ostavlja na korporativnom, a sve manje na lokalnom nivou - što je najčešće upravo cijena socijalnog mira i blagostanja. Makroregija sa velikom fleksibilnošću i minimalnom regulacijom, uz smanjivanja prava radnoj snazi (radna mjesta se lako sele, sa tvornicama) u biti bolje funkcionira na globalnom, a ne na makroregionalnom nivou.
I onda, čemu makroregionalna super - država, koja ima velik trošak? Zašto odmah ne uskočiti u vlak "gospodarskog razvoja" kakav imaju sve "banana - države" - samo što bi naše "banane" bile ekvivalent kartama za razgledavanje Dubravačkih Zidina za putnike 8 kruzera dnevno? Jer kapital se vrlo lako seli, vrlo je fleksibilan i lokalno ostaje malo toga sa "socijalnu državu"... Ovo potonje je upravo i bio razlog koji navode Norvežani kao jedan od izrazito važnih zbog čega su sretni što su na referendumu odbili ulazak u punopravno članstvo EU.
Odbili su, jer bi im se ograničila ulaganja u "nevidljive" sektore kao što su socijalna i zdravstvena zaštita.