Današnji dan mi je bio ispunjen raznim đinđa - minđama. Kao redovit čitatelj T3 magazina, već duže vrijeme razmišljam o najboljem digitalnom diktafonu. I nabavih konačno mp3 -wma player, flash usb voice recorder. Mali. Naravno, nije mi bilo dosta da normalno to radi, već se ja upustih u upgrade firmware.
Ne znam ni sam kako sam uspio sve zmotati i razmotati, instalirati deinstalirati pet puta sve srušiti dok mi nije[I] ponovno[/I] proradilo.
Da li bolje nego kako je bilo tvornički postavljeno?
Kršenje prvog pravila - ne diraj dok radi pokazalo se opravdanim, ali što bi mi bez znatiželje.
Usput, raskapanje po netebooku mi je donjelo krasne trenutke tipa zvučnik malo radi malo ne radi. Upgrade je konačno bio uspješan, pa sad za malo kn imam komp kao da sam uložio znatno više. Ali eh, gnjavim se, nadograđujem svašta nešto umjesto da prihvatim činjenicu - kad radi, ne diraj.
Da li bolje, pa staviti beta software, ili čekati i staviti ono što je provjereno?
I zašto konačno svima drugima kad slažem pazim na to da računalo bude pouzdano i stabilno, a sebi najčešće složim ono puno napol provjerenog najnovijeg softvera?
Što nas to čini tako mazohističnim?

Nova igračka. Savršen način da šarafeći po tome izludiš ukučane.