U kraljevinah horvatskih… kako to gordo zvuči. U biti, ono što je zanimljivo danas je ortografija, kao i činjenica da je točan izgovor danas teže rekonstruirati. Danas sam prosurfao knjižnicom. Pravom, sa papirnatim knjigama, složenim po kategorijama (roman, strani roman, poezija i to) i abecedno po autorima. Svake knjige po jedan komad - koliko prodavač knjiga obično drži. I gledam teme, uvaženih nam književnika hrvatsko - bosanske. Namjerno tako kažem, jer jezik kojem pišu nije onaj, pravopisno silovan, već stvarni, životni, narodni. Autori od Sarajeva pa do Pule. A i šire…

Na književnom nam jeziku uglavnom prijevodi, ili oni “nazadni” kunsthistoričari.

Čitani, popularni i u jutarnjem objavljeni - ti pišu tvrdom štokavštinom. Punim novih govornih fraza. Tema rat i poraće. Sve to gledam, deset godina poslije, i mislim si: O ratu pišete kao što je Nazor pisao 1955. O koliko ste vi daleko od Krležinih djela 1920-tih, koliko ste koplja do sadašnjeg svijeta?

Jezik nam živi u prošlosti, ono što možemo proučavati su sintagme Radićevih govora u skupštini Kraljevine Jugoslavije. A korienskoga govora nestalo je u pljuvanjima sredine prošloga stoljeća…

Razmišljam si malo - nekad Glembajevi, danas “Zabranjena Ljubav” i “Ljubav u zaleđu”. S time da ovi novi, ne žale za K und K, već nam govore tvrdim kontinentalnim engleskim dijalektom. Varijanta gasterbajter engleski…

Ja živim u Zagrebu, nekada u provinciji (županiji) koja je govorila kajkavskim narječjem. Da napravimo po školama anketu i vidimo koliko djece ima za materinji jezik kajkavski zagrebački govor? Ili, dajte mi vi nabrojite koliko je knjiga napisano na kajkavskom zagrebačkom govoru u zadnjih 30 godina?

Ja se u ovom trenu mogu sjetiti dvije - Punoglafka od Trajčevića koja je pisana na čudnoj mješavini slenga i prigorsko - posavskog dijalekta. Naravno da je to nekodificirano, no tako se ne govori u području grada Zagreba.

A kojim to mi jezikom ovdje govorimo, ako ne štokavskim u kojem mješamo Kaj, Što i u psovkama šta? Jer to su meni sinonimi, ije je više je, č i ć su manje više isti - što su ostaci dijalektalnosti, no u ukupnom fundusu dijalektalne specifičnosti predstavljaju tek vrlo uski leksik, te ako nađem “pravu hrvatsku” riječ tada sam sretan.

Silovanje jezika je svakodnevno kad moram dati nešto na lekturu. Naravno, imam blog - tu osim tipfelera (tipografskih grešaka) mogu govoriti onako kako mislim - glede i unatoč resursa bez pripreme ivenata.

Naš jezik je prilično živahan, a kad pratim komentare, pa i one “blogač ti je supač” posebice sam sretan jer se radi o prirodnom razvoju jezika i inkorporiranju multilateralnog globalizacijskog fundusa u koriensku strukturu augmentativnog prozaicizma.

Još kad bi razumio rečenicu koju sam upravo napisao… ali dobro zvuči, zar ne?