U petak sam imao redovito obžderavanje. Vani, restoran i to. E onda sam vidio koliko sitnice mogu značiti... Dakle po ručku, šuplji zub me počeo zezat. Ono, stvarno zezat. Tad sam se sjetio čarobnog rješenja - čačkalica. Ali gdje naći čačkalicu u petak u 19 sati? Obiđem 4 dučana gdje prodaju namirnice - e nema toga. Onda odlutam u NaMa (narodni magazin). Na odjelu prehrane - nama. Odi na treći kat, tamo gdje je plastika. Ma kud čačkalice na plastici? I nađem ja. Paket sa 800 (osamsto) čačkalica.
A meni trebala jedna.
E što je shopping, kupiš kilo čačkalica kad ti treba jedna.
Pa onda to pogubim, mislim neiskorištene, u jednom kafiću.

To sa esencijalnim stvarima i o tome da ne možeš kupiti samo ono što ti treba, već se uvališ u masu toga, postaje već toliko uobičajeno da nema šanse da se o tome piše. Pa niti misli... sve je to normalno.

Ameri kupuju kartone od 2  galona  soka, a piju po  pola unce.  Pa se baca hrana, nigdje tako kao tamo.
Zar i mi moramo ići tim putom?

Čitam jednu dobru knjigu, o povijesti Islamske kulture.  Navode  da su česme na  raskršćima sastavni dio milosrđa, da se putnik namjernik napoji nakon naporna puta.
E sad. Koliko česma ima u Zagrebu? Ona na zrinjevcu, na Cvjetnom više ne radi nego radi, po kvartovima su ih sve zablokirali, u Tkalči su obnovili pipe na cesti, ali nisu pustili vodu u njih.
Pa se možeš samo slikat uz slavinu.
Ne i napit.

Nemilosrdno smo mi društvo, ma koliko šutjeli o tome...