Slušam vrle predstavnike koji su delegirani da vladaju - i čujem da nam se sprema novi princip. Naime, ukoliko na anketama narod u 29% kaže "Da" a ostatak "Ne" ili "baš me briga" - nemojte pitati narod.

Postoji neka tema - o "udruživanju" u neke vojne saveze. Nešto tipa - Nas i Amerikeneca trista miljuna". E narod to ne želi - kažu ankete. No socijaldemokratsko - pučka koalicija (SDP-HDZ Unionisti) sada polaze sa novim tezama, koje ja isčitavam ovako: "Ukoliko bi narod glasao protiv naših ciljeva na referendumu - referenduma neće biti".
Nešto u tom stilu.  
Politika poprima nove dimenzije. Građanske stranke koje čine možda 90% parlamenta u bitnim pitanjima zastupaju interes najviše 30-40% građana. Jer bitno pitanje je svakako kakvu mi to državu, odnosno da li uopće državu želimo?
Svjetska vlada je jedan korak bliže svakim ujedinjenjem. Unionisti su uporni.
No postoji i "mali" broj ljudi koji su po svojoj vokaciji - Suverenisti.
No ovi na žalost nemaju politiku na svojoj strani, odnosno tek su političari sa minornim društvenim utjecajem o tome počeli otvoreno govoriti.

O čemu to naša vlast pregovara? Da li narod ima još ikakav utjecaj na te "pristupne pregovore" dok više od 51% ljudi, državljana i građana ove zemlje ne želi neko ujedinjenje, a u najmanju ruku dvojbeni zakoni koji su po mjeri neke centralne vlasti (da ne kažem internacionale) u nekoj pseudodržavnoj (konfederalnoj) tvorevini? Koja nema ni Ustava - jer je narod to odbio, ni jedinstvenih simbola državnosti.
Jer to ni nije država - već skup "pravila".
I onda sustav informiranja. Novinarstvo (propaganda) kao modus vladanja umom.

Ili si vijest, ili pišeš. U biti, "novinarom" se smatra onaj koji od pisanja živi. Dakle, da bi bio član tog društva novinara, moraš pokazati - Žiro račun. Nitko nema monopol na misao. Što je vijest? Ono što ja prenesem tebi, a to je tebi "važno". No problem je što si netko daje za pravo da "formira javno mijenje" umjesto da - informira. Taj proces u kojem se određuje "samo ono što je napisano to se i dogodilo" rezultiralo je našim čuvenim "hrvatskim šutnjama" i raznim ostracizmima. Uostalom, to što mene mediji nikad ne plate (baš za ništa što sam izgovorio na televizijama i radio programima) ne znači da ja nisam prenosio informaciju - ili još bolje, vlastiti stav. Vrijeme je za direktnu demokraciju, što proizlazi iz koncepta direktnog prenošenja vijesti i gdje "vladaju" medijima oni koji imaju bolju analitičku sposobnost (IQ) a za kraj "predstavničkog" sustava - i u politici, i u medijima, kao trenutno jednom od oblika vladanja umom.

Da li još ima nade da se očuva pojam građanstva, da li kao u Spartanaca dobiva "izbore" aklamacijom onaj tko se jače dere (viče) ili postoji neki drugi oblik direktne demokracije koji nam je još preostaje?
Pitanje je da li bilo tko od unionista ima više naš mandat. Ali oni ga imaju, javno i stvarno.